Što ako....
Stajala sam u crkvi, i molila. Odjednom, nekako spontano, dala sam Ti obećanje. Ono je iz mene izišlo bez da sam imala vremena promisliti. Obećanje glasi; Neću sagriješiti.
Ti znaš da u petak idem u drugi grad, i da ću tamo susresti ( nadam se ) T. Na njega se odnosi moje obećanje, Ti znaš...
Kad sam to obećanje dala, na brzinu sam se prepala što ako ne uspijem, možda je bolje da brzo povučem ono što sam ti upravo izrekla, ali osjetila sam da to nije to...To je tako kukavički, tako neopredjeljeno...
I nisam ga povukla.
U petak idem. U mojoj duši i dalje postoji; što ako....
Zanemari to Isuse moj i gledaj samo na prvo obećanje koje sam ti bez straha dala.
Napisala sam T. da sam ti dala obećanje. Htjela sam to sakriti, radi onog; što ako...ali ipak sam mu rekla. Dio mene bi mu to prešutio, onaj dio koji bi dao prostor za mogućnost grijeha. Ipak, rekla sam.
Molim Te, pomogni, znaš kako znam biti slaba i kako u jednom trenutku znam zeznuti važne stvari. A gdje ćeš važnije od obećanja Tebi...obećanja Bogu.
(Moja jedina A. nemoj misliti da naš susret ide u drugi plan, ali znaš kako je...koliko god taj čovjek u ovih pet godina bio izvor muke i boli za mene...ma ti razumiješ:)))
